ene Dekart se svakako može smatrati filozofom koji je obeležio važan deo filozofske istorije i razvoja. Naime, u svojim “Meditacijama“ Dekart se služi metodom sumnje i samospoznaje kako bi otkrio šta je zaista izvesno. Nivo skeptičnosti koji Dekart iskazuje značajno prevazilazi dostignuća antičkih skeptika. Ovaj pristup, ako se dovoljno dobro razradi može dati izuzetno plodne rezultate. U ovom radu bih se bavio, u kratkim crtama, predstavljanjem Dekartovog dokaza o postojanju boga, koji nalazimo u trećoj meditaciji, koja počinje sledećim rečima:
“Sad ću zatvoriti oči, začepit ću uši, odvratit ću sva svoja osjetila, čak ću i sve slike tjelesnina izbrisati iz svojeg mišljenja, ili ću ih barem, jer se to jedva može postići, smatrati ispraznim i lažnim, te ću se obratiti sebi samom i nastojati – razmotrivši pomnije – upoznati bolje sama sebe i više se približiti sebi. Ja sam stvar što misli, to jest: koja dvoji, tvrdi, niječe, malo stvari razumije, mnoge ne poznaje, koja hoće, neće, koja zamišlja i osjeća; kao što sam već prije primijetio, iako one stvari koje osjećam ili zamišljam izvan sebe možda nisu ništa, ipak se ti oblici mišljenja (kako nazivam i osjećaje i zamišljaje) – samo utoliko ukoliko su oblici mišljenja – siguran sam, nalaze u meni.“
Već u samom uvodu, Dekart navodi do čega su ga njegova istraživanja dovela i šta do sada zaista zna. On zna da je stvar koja misli. Postojanje svega ostalog se može dovesti u pitanje.“Pa ipak, primio sam prije mnoge stvari kao posve sigurne i očigledne, za koje sam poslije otkrio da su dvojbene. Kakve onda one bijahu? Naravno, zemlja, nebo, zvijezde i sve ostale koje prisvojih svojim osjetilima. “ Dakle, šta se sada nameće kao problem? Dekart jasno uviđa da mi prihvatamo postojanje spoljašnjih stvari takvih kakve su po inerciji. One postaju izvor naših čulnih utisaka. Međutim, postupkom metodske sumnje utvrđuje da se u njihovo postojanje ne možemo sa sigurnošću uveriti, te da je jedino sigurno da postoji subjekt, kao stvar koja misli. Ne možemo tvrditi postojanje objektivne realnosti kao ni drugih subjekata. U kom smislu je ovaj zaključak revolucionaran?
Kao što sam Dekart kaže, moguće je da, shodno moći koja mu se pripisuje, bog jeste u stanju da obmane i stvori nam lažne čulne utiske; međutim ono što on nije u stanju da učini da subjekat koji je prošao metodsku sumnju nije; može da učini da ga više nema ali ne da on nije postojao. Subjekat postoji sve dok misli. U trećoj meditaciji on se ne bavi pitanjem prirode boga i da li je bog obmanjivač ili ne, već se samo usresređuje na pitanje da li bog postoji. Dekart se u svom istraživanju dalje bavi pitanjem šta ga nagoni da doživljava stvari koje su van njega kao istinite. Dakle, zašto smatra da su zamisli koje poseduje ekvivalentne stvarima koje vidi?
Zašto one ne bi bile samo proizvod njegovog uma? Daje primer vatre; hteo on ili ne, oseća toplotu ako sedi pored vatre, te je logično zaključiti da je upravo vatra ta koja u njemu izaziva toplotu. Naravno, brzo se uočava problem: “Napokon, neka i potječu od stvari koje su od mene različite, iz toga ne slijedi kako one moraju biti slične tim stvarima. Dapače, u mnogih sam često opazio veliku razliku; tako, na primjer, u sebe nalazim dvije različite zamisli sunca: jednu što je dobivena s pomoću osjetila (i koju uglavnom treba razmatrati među zamislima koje smatram pridošlim) i po kojoj mi se ono čini veoma malenim, dok se druga zamisao temelji na zvjezdoznanstvenim razlozima (to jest potječe od misli koje su mi kao urošene ili sam ih sam načinio nekim drugim načinom) , i po njoj sunce izlazi mnogo puta veće od zemlje; dakako: obje ne mogu biti slične istom suncu koje postoji izvan mene, a um me uvjerava kako je od njih ona od sunca najrazličitija koja se čini da najviše potječe od njega… Ali postoji i drugi način da se istraži postoje li izvan mene neke od stvari o kojima su zamisli u meni. Uistinu, ukoliko su te iste zamisli tek oblici svijesti mišljenja, ne razaznajem među njima nikakve nejednakosti i čini se da sve potječu od mene na isti način; ali ukoliko jedna predstavlja jednu, a druga drugu stvar, očito je da se one veoma razlikuju međusobno. ”
Šta Dekart iz ovog promišljanja zaključuje? Može se zaključiti da postoji uzrok svakoj stvari koja postoji pa makar bilo to i samo u našem umu. Dakle, u onome što je stvoreno ima stvarnosti, što upućuje na to da mora postojati neki uzrok tome koji bi morao biti takođe stvaran.
Zaključak koji Dekart izvodi možemo svesti na tvrdnju da nešto ne može postati ni iz čega, i da mora postojati neko savršenije biće koje je sve stvorilo. Zašto savršenije?
Pa apsurdno bi bilo tvrditi da ono što je manje savršeno može stvoriti nešto savršenije od sebe. Ovo naravno vredi kako za predmete tako i za misli i utiske koje stvaramo a za koje smo ubeđeni da su korelat predmetima o kojima utiske stičemo. On dalje kaže: “ Zaista, ako je predmetna stvarnost neke od mojih zamisli takva te sam siguran kako ona nije u meni ni oblikovno ni poglavito, niti da ja sam mogu biti uzrokom te zamisli, otuda neminovno slijedi da nisam u svijetu ja sam, nego da opstoji i neka druga stvar koja je uzrok dotične zamisli. Ako pak u meni nema nikakve takve zamisli, onda ne znam nikakva dokaza koji bi me uvjerio u opstojnost bilo koje stvari različite od mene; sve sam pomno razmotrio, i nisam mogao dosad otkriti nikakva drugog. ” Ovde je važna razlika koju Dekart pravi između čulnih utisaka i osećaja i ideje o postojanju boga. Dok svi utisci i osećaji mogu biti proizvedeni od strane samog Dekarta pa se može istaći problem njihove istinitosti, dotle zamisao boga podrazumeva beskonačnost, svemoćnost, vrhunsku razumnost i td. U čemu je onda razlika? Razlika se sastzoji u svesti subjekta o sopstvenoj konačnosti. Dakle, iako je subjekt konačan on poseduje ideju beskonačnosti: “…ipak – budući sam sâm konačan – ne bi bilo zamisli beskonačne sućnosti, da ona ne potječe od neke druge sućnosti koja je istinski beskonačna.
A ne trebam ni misliti kako shvaćam beskonačno ne s pomoću istinske zamisli, nego tek nijekanjem konačnoga, kao što shvaćam mirovanje i tamu nijekanjem gibanja i svjetlosti; naprotiv, očito razumijem da je više stvarnosti beskonačnoj nego u konačnoj sućnosti, pa je stoga u meni nekako prvotnija predodžba o beskonačnom nego o konačnom, to jest – o Bogu nego o meni samom. Jer, kojim bih drugim načinom razumio da dvojim, da želim, to jest: da mi štogod manjka i da nisam sasvim savršen, da u meni ne postoji nikakva zamisao savršenijeg bića, iz usporedbe s kojom spoznajem svoje nedostatke? ”
Dekart dalje ističe da ne smeta što on ne shvata beskonačno i što postoje mnoge stvari o bogu koje se ne mogu shvatiti mišljenjem jer je u prirodi beskonačnoga da ga subjekt koji je konačan ne može shvatiti. Dokaz o nesavršenstvu je da se naše znanje neprekidno usavršava, što sa savršenim bićem nije slučaj. Misao o savršenstvu mora da potiče od zaista savršenog bića.
“ Naime, po kome ja jesam? Po sebi samome, po roditeljima ili po bilo čemu drugom manje savršenom od Boga; jer se ni misliti ni izmisliti ne može ništa što je od njega savršenije ili pak jednako savršeno. Ali – doista, da sam po sebi, niti bih dvojio, niti bih želio, niti bi mi uopće bilo što manjkalo; dao bih sebi sva ona savršenstva od kojih je u meni neka zamisao, i tako bih sam bio Bog. “
Dekart izvodi zaključak da je moguće da su ga stvorili neka druga bića koja su manje savršena od boga, ali ipak napominje da ti uzroci u sebi moraju sadržati bar onoliko stvarnosti koliko i posledice, što zanči da je uzrok svakako stvar koja misli, kao i njegova posledica – subjekt
Međutim, ako je bog biće koje postoji, a pritom mu ne treba uzrok onda mora, kako Dekart ističe, posedovati sve atribute za koje smatra da ih poseduje. “ O tom se uzroku može opet pitati postoji li po sebi ili po nečem drugom. Postoji li po sebi samom, iz rečenog je jasno da je on sam Bog… Ako je po nečem drugom treba opet i o tome istražiti sve dok se tako ne dođe do posljednjeg uzroka, koji će biti Bog.
A dostatno je jasno kako ovdje ne može biti napredovanja u beskonačnost, osobito stoga što se ne bavim uzrokom koji me nakoć bio proizveo nego onim što me održava u sadašnjem vremenu.” Dalje tvrdi kako nije moguće da postoji više uzroka jer je važan deo ideje o savršenstvu ideja o jedinstvu.
Dakle, ideja o jedinstvu ne bi Dekartu mogla doći od nekog drugog ili više uzroka, već od jednog, koji je savršen. ”Što se pak roditelja tiče, …ne samo da me oni zaista ne održavaju, nego me nikakvim načinom i ne proizvedoše koliko sam stvar koja misli; nego su samo stavili stanovite sklonosti u onu tvar u kojoj se, kako sam sudio, nalazim ja, to jest duh, kojeg sadnjedinog uzimam kao sebe sama. Tako tu i s tima stvarima ne može biti nikakve poteškoće; nego uopšte treba zaključiti da već samo stoga što opstojim i u meni je stanovita zamisao najsavršenijeg bića, to jest Boga, najbjelodanije se dokazuje da i Bog opstoji.”
Sada, kao rezime, mogli bismo ukratko navesti šta je Dekart želeo da postigne svojim istraživanjem. Može se reći da je u svom sopstvenom duhu pokušavao da pronađe pojam beskonačnosti, a pošto je njegov duh nesavršen i ograničen, što potreba sumnje i istraživanja sama otkriva, on taj pojam nikako iz sebe samog nije mogao proizvesti. Upravo zbog toga ideja o beskonačnom biću mora biti proizvedena u njemu od strane drugog, svemogućeg bića. Naravno, pošto posledica mora biti proizvedena od strane uzroka ona sama mora biti bar srazmerna uzroku. Dakle, tvrdi se da je neophodno postojanje nekog uzvišenog beskonačnog bića koji je u nama proizveo takav pojam beskonačnosti i savršenstva.
Milan Damjanac
izvor:damjanac.blogspot.com
