vakih nekoliko godina putujem u Skopje. Svaki put avionom, i uvijek mi zbog toga bude žao. Da sam autom, mogao bih iz Skopja ponijeti pune torbe i gepeke svega i svačeg. Čim stignem, a stiže se u ranim popodnevnim satima, odlazim u Staru čaršiju, na Bit Pazar. Orijentalno trgovište s prizemnicama i katnicama od kamena, ćerpiča ili cigle. U svakoj toj kući i kućici po dućan je sa ćepenkom ili samo s izlogom. Na početku čaršije, bliže Vardaru i centru Skopja, prodaje se konvencionalnija roba: turistički suveniri, kožarske radnjice sa ženskim torbicama i remenjem za svakog, prodavnice tekstilne robe, domaće ili talijanske, originalne ili patvorene, pa se onda na te prodavnice nastavljaju malene čajdžinice i kafedžinice, s jedva dva-tri niska stolića iznesena na kaldrmu, restorančići s roštiljem – roštilj se na makedonskom kao i na bugarskom kaže skara – pa turske i albanske gostionice s lahmadžunom, buregdžinice, pekarnice i razna druga vrlo skromna i svedena izjelišta. Tu se, na Staroj čaršiji, jede najbolje na svijetu, ali na način i po pravilima od kojih smo se davno odvikli. Sve je maleno, tijesno i neugledno. Stolice se klimaju, na stolovima bezbroj puta preprani karirani stolnjaci, oko stolova ljubazne i delikatne čaršijske mačke, očekuju da budu čašćene. Te kuhinjice i ti roštilji sa živim ognjem, kao da se stotinama godina ne mijenjaju, a natpis s nazivom lokala što je stariji i iskrzaniji, to ulijeva više povjerenja. Ničega tu nema, u tim fascinantnim restorančićima, što bi sjajem i dizajnom ulijevalo povjerenje. Stara čaršija mjesto je onkraj svijeta u kojem živimo. Tu dolazim kao u muzej sjećanja. Ovako je bilo i ovako se jelo prije nego što sam se rodio. Zato danima na istom mjestu, u kebabčilnici Turist, u isto vrijeme, oko pet popodne, istražujem prenatalne, drevne i davne okuse telećeg mesa, pečenih paprika, ljutih i slatkih, paradajza, krastavaca, pohanih tikvica, zapečenog graha tetovca… Zašto na Staroj čaršiji u Skopju elementarna hrana ima intenzivan okus? I što se dogodilo s našim mesom i povrćem da ih više ne osjetimo bez svih onih indijskih i dalekoistočnih začina? Na ovo pitanje postoje dvije grupe odgovora: jedni se tiču osipanja okusa zbog tržišne logike kapitalizma, drugi odgovori, koji su mnogo dublji i obuhvatniji, tiču se kulturnih, etnoloških i povijesnih okolnosti. Mene više zanimaju ovi drugi.
Zatim nastavljamo dublje u čaršiju. Što se više odmičemo od modernog grada, čije je jezgro kao jedno od autentičnih remek-djela arhitektonskog modernizma podizano nakon katastrofalnog potresa iz 1963, radnjice i dućani bivaju sve specifičniji. Bude se stari zanati, u drevnim berbernicama brijači u bijelim kutama sapunjaju lica prosijedih muškaraca koji se mrgode svom odrazu u ogledalu, obućari na licu mjesta kroje kožu za nove cipele, jer dolazi zima i svakom će ustrebati dobre kundure, a u izlozima krojačnica na bezglavim se muškim rupama kočopere albanske narodne nošnje, te zelena i smeđa svečana odijela. Sve postaje još življe, ljudski vrvež sa svih strana, jedni prodaju, drugi kupuju, miješaju se jezici: makedonski, albanski, turski… Odnekud mi se učini da čujem i nekoga našeg, osvrćem se, ali tog glasa više nema…
Potom nailazi niz zlatarskih i srebrnarskih dućana. Toliko zlata i srebra nigdje nisam vidio, osim u Skopju, na Staroj čaršiji, i u Prizrenu, kad sam u Prizrenu posljednji put prije rata bio. Taj sjaj čovjeka zaslijepi, tako da se u mjestu ukopaš, pa gledaš i shvaćaš sav smisao zlata i srebra. Samo na ulicama i sokacima gdje je prave sirotinje, a Makedonija jedna je od siromašnijih europskih zemalja, i Stara čaršija je, kao i svako veliko orijentalno trgovište, mjesto na kojem se skupi najviše gradske sirotinje, samo na takvim mjestima zlato i srebro blistaju punim sjajem. Moji suputnik i suputnica se čude: otkud najednom toliko zlata, i zašto toliko sja i nakon što je oblak zaklonio sunce, i možda će opet kiša? Nema odgovora. To treba dovoljno rano u životu vidjeti i doživjeti.
Slijedi niz trgovaca duhanom. S njima započinje pravi Bit Pazar, kako bi, zapravo, Turci nazivali buvljak, buvlju pijacu. Ljudi u nizu, njih petnaestak, prodaju čuveni mirisni makedonski duhan, u manjim i većim kutijama, te na taj način krše duhanski monopol, kakav svaka država ima na ovaj legalni opijat. Oni to mogu, jer tu na Bit Pazaru fiskalna pravila i financijski zakoni bivaju relativizirani ljudskim životom, i stalnom prijetnjom velike kolektivne nesreće, kakva već stotinjak godina lebdi nad svakim odistinski multikulturnim i višenacionalnim društvom. Makedonija posljednja je, uz djelomični izuzetak Crne Gore, multikulturna i višenacionalna zajednica u bivšoj Jugoslaviji. Tu se, na Bit Pazaru, 6. studenog 1992, zbio mali krvavi rat između makedonske policije i većinskih albanskih trgovaca, u kojem je izginulo šestero ljudi. Taj rat grdno je narušio odnose između Makedonaca i Albanaca, i samo je pribranost nacionalnih vođa, kao i makedonskih vlasti, spriječila da se mali rat na tržnici, izazvan pokušajem da se eliminiraju krijumčari svega i svačega, pretvori u veliki rat. Ništa nije tako dragocjeno kao mir: to vidiš upravo na Staroj čaršiji u Skopju. Ta čudesna ljepota svijeta i života, prisutna na tom mjestu i vidljiva u svakoj stvari i na svakom ljudskom licu, u glasovima jezika koji se miješaju, ima svoju cijenu. Ona je visoka, kao što je uvijek visoka cijena čovjekove slobode. U tu cijenu ući će i veliko makedonsko siromaštvo, i mjestimična fiskalna nedisciplina. Je li doista samo po tu cijenu moguće višenacionalno i multikulturno društvo na Balkanu, ali i u Europi? Zapravo jest. Drukčije, čini se, ne ide.
Ali nisu zlatarske i srebrnarske radnje na Staroj čaršiji vrhunac. Postoji nešto ljepše, nešto što čovjeka dublje gane i od filigrana. To je natkrivena zelena pijaca. Takvo rujansko bogatstvo plodova čovjekove oči teško da bi igdje još mogle vidjeti. Grožđe se presipa iz drvenih kašeta. Crno i bijelo stolno grožđe, grožđe za zobanje, kako bi se to u našim krajevima reklo. Paradajzi koji su ovdje, ipak, nešto više od rajčica. Crvene paprike, za koje ćemo sad ljepše reći – crveni piperki, pa onda paprike zelene, paprike žute, i još nekakve treće paprike, koje su najcjenjenije, što imaju neku čudnu crveno-smeđu mat kožu. A jedan stariji trgovac s bijelom krpicom u ruci, poput batlera koji od duga vremena briše čaše, uglancava do visokog sjaja patlidžane o čijoj bi se ljepoti mogao napisati junački ep. Očima sve grabim s tih tezgi i stolova, a ne mogu uzeti ništa, jer ništa od ovog blaga ne mogu unijeti u avion. Kako jedna ovako bogata zemlja smije biti siromašna? Prije dvije godine tako sam se na nepreglednoj tržnici mesa i sira u Minsku pitao kako ovako sretna zemlja smije biti nesretna? Zelena tržnica na Bit Pazaru suze mi nagoni na oči.
Poslije, dok se vraćamo nazad, srećem prosjaka kojeg tu viđam godinama. Nalakćen na invalidska kolica, fizički savršeno defektan, s nevjerojatno ekspresivnim licem dragog ljudskog čudovišta, odguruje se na koljenima niz čaršiju i prosi. U tom čudnom spoju kotača i koljena kreće se kroz život. On vjerojatno zna sve o ovom mjestu.
